PRIČE O VILAMA
I VILENJACIMA

Vilinski svijet Vinskog Vrha

Kroz tisuće godina u manje ili više isprekidanim intervalima na ovoj zemlji uzgajala se vinova loza, kušala se i točila opojna, razigrana vina. Još iz doba Rimskog carstva i rimske kulture, iz davnog II stoljeća ostale su Legende i priče o tadašnjim vinogradima.

Kad su se rimski vojnici vraćali iz ratova, zastajali su na Vinskome vrhu, krijepili se vinom i pripremali za ratne pohode. Za vjetrovitih noći, kruži legenda, posjećivale su ih vile i vilenjaci i hrabrili ih pjesmom. I danas se na Vinskome Vrhu, u noćima obasjanima mjesečinom, iz podruma čuje pjesma vila i vilenjaka.

Ejra i Lucius


U ona davna vremena dok u šumama još obitavahu vile i svakojaka druga bića, a noći bijahu opasne i tajanstvene, mlad vojnik jahao je kroz šumu. Vraćao se on u svoj logor iz grada. Imao je nešto slobodnog vremena i nekoliko bakrenjaka u kesi, pa odlučio proveseliti se malo s drugim vojnicima u krčmi. Zaredali pehari vina, orila se pjesma, a bakrenjaka bivaše sve manje.
Kad je noć zacrnila, krene on natrag. Mjesečina obasjavaše put i polja, ali u šumi guste krošnje priječile joj prolaz i bijaše mračno. Promaši vojnik put i zaluta. Ni ne znajući odlazio je sve dalje od staze, a šuma bivaše sve tamnija i sve gušća. Stegne mu se oko srca, jer čuo je puno puta ljude govoriti kako ne valja obnoć naći se duboko u šumi, daleko od svega poznatog svijeta.
Odjednom začu umilnu pjesmu koja dopiraše iz tame. Začudi se i sve nekako i ne htijući sasvim, krene prema njoj. I ugleda proplanak mjesečinom posrebren, a na proplanku vile se uhvatile u kolo i plešu. Sve djevojke mlade i ljupke, a duge kose vijore za njima koliko se brzo okreću. U sred kola najljepša među njima stoji i pjeva, a glas joj zvonak i mio kao u slavuja. Zlatne joj kose dopiru do uzanoga struka, a u ruci drži tamburin kojim plesu daje ritam. Oko gležnjeva zveckaju joj srebrni praporci.

» Saznaj više

Očaran, vojnik zaboravi na oprez i opaziše ga vile. Pjesma zamre, kolo se zaustavi. Pobjegnu vile, a ostade samo ona što je pjevala. Priđe ona njemu i upita ga: «Tko si ti junače i što te dovede u šumu u to gluho noćno vrijeme?»
Ispriča joj kako bijaše u gradu, kako je ispio nekoliko pehara slatkog vina, kako je pjevao vesele pjesme u gostionici s ostalim vojnicima. I sad ga prevari noć pa je izgubio put u mračnoj šumi. Vrlo mu se svidjela njezina pjesma te je upita za ime.
"Zovem se Ejra", reče vila, "a kako je tebi ime, junače?"
"Ja sam Lucius", odvrati vojnik. "Pomislih, možda mi možeš pomoći da pronađem put prema logoru." "Ako mi otpjevaš one pjesme što si pjevao u gradu, pokazat ću ti put", prihvati ona.
Vojnik pristade i otpjeva joj sve vesele i pomalo raskalašene pjesme koje se pjevaju u veselom društvu kad se već popije pehar – dva vina. Svidjele se vili pjesme i ona pozva svoje prijateljice koje se opet uhvatiše u kolo i zavrtiše oko njega dok je pjevao. Vila Ejra stajala je uza nj i pratila ga na tankoj svirali. Kolo se okretalo sve brže i brže…. Zavrti se mladiću u glavi, zacrni mu se pred očima i on izgubi svijest.
Probudio se u zoru koja bijaše već zarudila. U blizini njegov konj pasao sočnu travu, a u daljini vidio se logor u jutarnjoj izmaglici. Uzjaha vojnik konja i krene put logora, prevrćući po mislima sve što je doživio te noći. Pri dolasku u logor kleo se svojem starješini Duccusu kako se izgubio u šumi i našao vile koje su ga odvele na pravi put, ali mu i odzele oružje i štit. Duccus ga je pustio, jer je razumio kako vino može pomutiti mlad mozak.
Od tada, mnogi se seljani, a i poneki vojnik, zakleše kako se u noćima punog Mjeseca iz vinarije često čulo veselo pjevanje onakvih pjesama kakve se inače pjevaju u gostionicama uz poneki pehar vina.

» Zatvori

Vilenjak Vit


Jesen zarujila vinograde, otežali trsovi grozdovima mirisnim i slatkim. U vinogradu bogatog patricija Gneja zakomešala se brojna čeljad. Kadikad se razlijegne pjesma, začuje se cika i žamor. Berba je.
Valeria i Silvia, mlade i vesele djevojke iz nedalekog sela, pridružile se beračima ne bi li priskrbile nešto novca svojim onemoćalim roditeljima. Punile one košaru za košarom sočnim plodovima, a dan odmicaše i sjenke bivahu sve duže. Berući tako, smijući se i čavrljajući, udaljiše se od ostalih berača i zađoše same među trsove još pune zrelih grozdova. Umorne su već ali moraju nabrati još jednu košaru grožđa kako bi za taj dan zaradile nadnicu od nekoliko asa. Ipak odlučiše otpočinuti na trenutak. I gle, tu je vinogradska kućica pa one sjedoše pod zid da se odmore. Tišina je, ne čuju se glasovi berača, samo ose i mušice zuje oko mirišljavih bobica. Ni ne opaziše kad ih san savlada i kada zaspaše.
Odjednom ugledaju mladića kako im prilazi, visok i tanak poput jablana. Lice mu bijelo, kosa duga i crnja od gavranovog krila, a oči zelene kao šumsko jezero.
Obučen je u kratku, potpasanu tuniku i hlače, a u rukama mu sLubak tanke pergamene i drvena kutijica.

» Saznaj više

"Smijem li vam se pridružiti nakratko, lijepe dame?" upita ih smiješeći se. Djevojke se nećkahu stidljivo.
"Ne bojte se. Zovem se Vit i ne želim drugo do li naslikati sliku – dvije vinograda i sve ove ljepote", objasni im on i djevojke pristanu.
Mladić sjedne malo po strani, razvije pergamenu, otvori kutijicu u kojoj bijahu raznovrsne boje i stade slikati. Djevojke ga kriomice promatrahu. Učini im se da ima tanka i prozirna, jedva vidljiva krila, što se na trenutak ukažu samo kad ih obasja već pomalo crvenkasta svjetlost ranovečernjeg sunca. Čudno im je to ali ne upitaše ga ništa, sve ne znajući sigurno jesu li ih zaista vidjele ili im se samo pričinilo.
Iznenada se probudiše. Uzbuđene, ispričaju jedna drugoj što bijahu usnile. Zaprepastiše se, jer objema u san bijaše došao crnokosi mladić slikar. To bijaše potpuno isti san! Začudi ih to i uplaši pomalo, jer stari ljudi govorahu kako onima koji usnu isti san, to i nije san već istina. A tko zna kakvo sve biće tako može napakostiti poštenu čeljadetu.
Brzo skočiše na noge, jer sunce je već nisko na nebu, a one još nisu napunile grožđem posljednju košaru. I tada ugledaju sliku na zidu kućice. Na slici njih dvije – usnule, obasjane zlatnorumenim sunčevim zrakama. Ispod zida košara puna zrelih grozdova da sve ispadaju iz nje. Uhvate one košaru za ručke i pođu natrag, zamišljene. I bijahu sigurne da ono ne bje drugo do li vilenjak.
Slika uspavanih djevojaka dugo stajaše na tom zidu i mnogi su je dolazili vidjeti. I koliko god lijevala kiša ili pržilo sunce, njezine su boje svih tih godina sveudilj ostale blistave i žarke kao i onoga dana kada je naslikana. Od tog dana vrijedni radnici vinograda su odlazili s jednom košarom, a vraćali se s dvije, te se kleli kako su im vilenjaci pomagali.

» Zatvori

Zaljubljena Luba


U ono davno vrijeme podno mrke planine stajaše utvrđeni logor. Rata već dugo nije bilo i mnogi su vojnici slobodno vrijeme kratili bacajući kocku ili ga provodili u gostionicama nedalekog grada. No, jednome od njih više se mililo odlaziti u goru, lutati crnim šumama i na proplancima brati mirisne gljive koje bi onda uvečer pržio nad žeravicom. Hodajući šumom, umorio bi se pa bi često zastao kod bistrog planinskog potoka, kako bi otpočinuo i napojio se svježom vodom ili samo malo posjedio u gori i slušao ptičji poj.
Jednoga dana umivaše se tako u potoku i spiraše znoj s lica, kad ugleda prekrasnu djevojku kako stoji i promatra ga. Na blistavoj joj crvenoj kosi upletenoj vrpcom, vijenac od divljega cvijeća, a u rukama kotarica puna šumskog voća. Duga bijela haljina opasana joj srebrnim pojasom. Začudi se vojnik i upita: "Tko si ti, lijepa djevojko?"
"Ja sam Luba, šumska vila", odgovori ona. "Odavno te opazih u planini i pratih te skrivena među šumskim sjenama. Vidim da ljubiš divljinu i njena stvorenja pa si vrlo omilio mome srcu. Hoćeš li biti mojim draganom?"

» Saznaj više

Poveseli se momak jer i ona se njemu bijaše jako svidjela. Ali imao on u gradu zaručnicu koju je vrlo volio i odlazio k njoj s vremena na vrijeme, pa odgovori vili kako ne želi prekršiti zadanu riječ i ne može biti njezinim draganom. Čuvši to, ražalosti se vila i ode tužna natrag u šumu.
Prošlo nekoliko dana i vojnik se opet pope u goru, sve se nadajući kako će opet ugledati lijepu crvenokosu vilu, ali svejednako se toga i pribojavajući. Čekala ga ona kraj potoka.
"Dođoh se oprostiti s tobom, mili moj. Donesoh voće i vino da se bar pogostimo na rastanku. Više me nećeš viđati u šumama i gori, " reče mu vila.
Njemu to ne bijaše sasvim po volji, jer mu je godilo njezino društvo, ali nije imao kud već pristade. Ponudi mu vila slatke šumske maline iz kotarice i rujno vino iz mješinice što je imađaše za pojasom. Sjedoše zajedno na meku travu i momak pojede sve voće i popije vino. I tad mu se pomuti pamet i on pristane biti vilinim draganom.
Od toga dana provodio on sve slobodne trenutke u gori s vilom. Zaručnici više nikako ne bijaše odlazio. Nju to zaboli, jer voljela ga je svim srcem i ona odluči saznati što se dogodilo s njim. Jednoga dana došla ona izjutra rano do logora i čekala kad će ga ugledati pa ga kradom izdaleka slijedila u goru. Opazi ga kako zagrljen s prekrasnom vilom leži zagrljen na mekoj šumskoj mahovini. Oboje spavahu.
Prepukne djevojci srce i ona gorko zajeca nad njima. Njene vruče suze kapahu na lice njenog zaručnika i probude ga. On otvori oči, ugleda ju i pamet mu se povrati. Skoči na noge, zagrli zaručnicu koju je volio i jecajući zajedno s njom, zamoli je za oprost. I ona mu oprosti. Tada oboje, držeći se za ruke, požure niz planinu. Kažu ljudi da se od tada u gori i podrumu vinarije čuje gorko jecanje, kao da kakva jadna duša žali za izgubljenom ljubavlju.

» Zatvori

Zlatousta Duccus


Ako bi se igda našli pred dva blistava oka, slatkim osmjehom i umilnim glasom, nemojte zaboraviti dobro provjeriti svoje džepove i kese. Dok bi njezina braća i sestre zabavljali ljude, ona se igrala s njima i njihovom svojinom i ta svojina nikada ne bivaše pronađena.
Mnogi legionari popustiše njenim riječima, opojnima poput najslađeg vina. Iako se nitko ne mogaše točno prisjetiti njena izgleda, mnogi su se vojnici probudili na mjestima na kojima nisu zaspali, najčešće bez odjeće ali i bez oružja, što je svakome vojniku preče nego li odjeća.
Odavno je poznata priča o centurionu Duccusu, zapovjedniku čete što se vraćala iz pobjedničke bitke, kako bi se odmorila i opustila na Vinskom vrhu. Duccus bijaše vođa razuman i pošten, kojeg vojnici vrlo voliše, jer uvijek bi jednako pazio na njih, bili u ratu ili se odmarali. Čuo je on priče o vilama po gorama i šumama, pa čak i vinskim podrumima, ali ne povjerovaše ni u jednu. Kad bi se, pak, vojnici žalili kako ih progoniše šumska bića, smijao im se: "To vino govori iz vas!"

» Saznaj više

Jedne noći usnu Duccus nemiran san što ga probudi i ne dade mu više zaspati. Siđe on u podrum ne bi li se malo opustio uz vino, što bijaše svima poznat lijek za umornu dušu i slomljeno srce. Pio on tako, kad iznenada začu smijeh poput dječjeg, ali opet nekako više nalik na pjesmu nego li na smijeh. Potegnuo on mač, jer bijaše on najprvo vojnik i bez mača nije ni u vinski podrum zalazio, te pođe da vidi tko se ono smije. I kako se približavao sve mu se više činilo kako taj smijeh baš njemu bijaše namijenjen. U podrumu bio mrak, samo plamičak svijeće treperio u tami i osjeti Duccus da je tu još netko, nepoznat i oku mu nevidljiv.
"Pokaži se", povika on iznerviran već od tog skrivanja.
"Tu sam", odgovori mu glas uz lijevo uho.
Vojnik se strelovito okrenuo i ugledao u mraku dva oka tolike ljepote, kakvu do tada još ne bijaše vidio. I kao da mu nečija ruka, tako lagana kao od zraka načinjena, pomilova lice.
Opile ga njezine riječi. Bijaše to vila Zlatousta i zaista, zlatna bijahu njezina usta i svakoga je mogla nagovoriti i na ono što nijedno čeljade ne bi ni pomisliti moglo. Slušao Duccus njezine riječi čitavu noć i činio sve što vila iskaše od njega. I što mu više govorila, to on sve više njenim riječima zarobljen bivao. I riječima i mnogim peharima vina koje mu bijaše nudila.
Čitavu noć Duccus zabavljao Zlatoustu vilu, ugađao joj i činio ono što bi samo i pomislila. Plesao joj, iako mu se plesanje nikada ne bijaše mililo, pjevao joj pjesme i izvodio lakrdije i ludosti. Bijaše poput dvorske lude pred svojim gospodarom. A Zlatousta mu se smijala i rugala kad nešto ne bi učinio kako treba. Znao je on da mu se vila podruguje ali nije mario. Mario je samo da je zabavi i ugodi joj.
Prije negoli će zazoriti, povede ga vila u šumu i reče kako će ga nagraditi za dobru zabavu što joj pružaše čitavu noć. Zapovjedi mu da svuče odjeću, a on se poraduje jer bijaše pomislio kako će i ona svući svoju haljinu. Svukao se Duccus, a vila mu se približila i poljubila ga vručim poljupcem od kojega on isti trenutak usne. Kad je svanulo jutro, nađoše ga u šumi, samoga i nagog, stotinjak koraka od spavaonica. Posrami se Duccus i čitav dan mozgaše i premetaše po glavi što mu se to dogodilo. Drugi vojnici ništa ga ne pitaše jer svi oni dobro su znali što se zbilo te noći u šumi. I njima se često događalo isto. A on se više ne smijaše njihovim pričama o vilama zavodnicama.
I dan danas ljudi govore kako je vino s ovih bregova toliko opojno da ljudi od njega gube i svoje stvari i same sebe. Ali najstariji dobro znaju da nije toliko vino, koliko su šumske vile one koje čine sve te nepodopštine. A njima se još nitko nije uzmogao oduprijeti.

» Zatvori

Vilenjak Daran


U vrijeme Rimljana, Vinski vrh je bio njihovo omiljeno odmorište i sastajalište. Vojni logori rimske vojske su prekrivali cijelo brdo, a na sredini brda su sagradili vinariju koja im je služila za razna okupljanja i kao skladište vina i hrane. Njihovi logori su se protezali sve do rubova šume, a ta šuma je bila dom raznim šumskim bićima pa tako i vilenjacima.
Jedan od mlađih vilenjaka bio je posebno nadaren pa su ga i nazvali Daran. Rukama je mogao napraviti bilo što, a njegovim idejama nikad nije bilo kraja. Volio je raditi i izrađivati predmete za druge. To je bio njegov dar, smatrao je on, i želio ga je podijeliti s drugima. Ali vilenjaci su šumska i skromna bića. Nisu materijalni kao ljudi i imaju jako malo potreba za materijalnim. Stoga Daranov rad nije bio jako cijenjen među vilenjacima i došao je dan kad je Daran odlučio svoje usluge ponuditi ljudima. Iako je bio mlad i neiskusan, znao je kako ljudi nikada ne smiju saznati za vilenjake, a kamoli ih vidjeti ili uhvatiti. Pa je on noću osluškivao razgovore vojnika i pokušao saznati što bi oni željeli imati, a da on to može napraviti. Kako bi neki vojnik malo glasnije u društvu rekao neku želju za nekoliko dana ona bi mu se ostvarila. Tako je Daran za njih napravio mač koji nikada ne hrđa, štit koji će slomiti svako oružje koje udari u njega, a da se njemu ništa ne dogodi, sandale u kojima vojnika nikad nije boljela noga, niti je bio umoran od dugog pješačenja. Sve su to bili magični predmeti za ljude, a obični za vilenjake poput Darana, ali on je nalazio zadovoljstvo u izrađivanju takvih stvari i ispunjavanju tuđih želja. Mjesecima je on potajno izrađivao opremu i magične predmete za ljude, u tajnosti od vilenjaka i od ljudi.

» Saznaj više

A kako je broj njegovih magičnih rukotvorina rastao tako se i među rimskim vojnicima proširio glas o čarobnim predmeti koji se pojavljuju kad bi ih netko zaželio. Rimski vojnici su ubrzo shvatili kako to mora biti djelo šumskih bića i u svojoj pohlepi za materijalnim odlučili su uhvatiti vilenjaka kako bi im izrađivao što god oni zamisle. Tako je jedne večeri, uz veselo društvo uz vatru, jedan od vojnika glasno izjavio kako bi želio imati bocu vina koja je uvijek puna i time zaradio gromoglasan smijeh svojih suboraca. I njegova želja je bila dovoljno glasna za Darana koji je uvijek bio spreman i voljan raditi. Stoga se još iste noći primio posla, a za dva dana bio je gotov.
Sve predmete koje je izradio nosio je u šatore zaspalim vojnicima koji su ih zaželjeli tako da bi se oni probudili pored svojih želja. To je predstavljalo rizik, ali kako je on to radio u kasno u noći bio je siguran kako ga nitko ne vidi niti ne čuje. I tako je bilo uvijek, sve do sada. Tih noći vojnici su ga očekivali jer su znali gdje će doći i naizmjence su stražarili i promatrali šator vojnika koji je zaželio bocu vina. Iako je Daran bio nečujan i vidljiv samo kao sjena u noći, kad bi ulazio u šator morao je podignuti platno i to ga je otkrilo. Kako je zakoračio u šator tako ga je cijela četa rimskih vojnika opkolila i zarobila. Kako bi bili sigurni da im neće pobjeći zatočili su ga u vinski podrum i odlučili se s njime pozabaviti ujutro. Svaki dan, Daran je dobivao velike liste želja rimskih vojnika, a svaki dan su one bivale sve veće i veće. Ljudska pohlepa nema granica, shvatio je, i po prvi puta mu je bilo drago što vilenjaci nisu cijenili njegov rad i što od njega nisu tražili gotovo ništa. Zatočen u podrumu, s malo sunca i svijetla, znao je kako neće preživjeti. Jer, iako besmrtni, vilenjaci su bića slobodna tijelom i duhom, koja žive u slobodi i mogu umrijeti samo od velike tuge i nesreće. A Darana su zadesile obje nedaće.
Količina posla koju su mu vojnici zadavali nije imala kraja, pa je tako i njegovo planiranje bijega bila rastegnuto. U svojim kratkim pauzama izrađivao je dio po dio oruđa koje će mu omogućiti bijeg. Nakon mjesec dana gotovo neprekidnog rada, kad je već bio pri kraju svojih snaga, završio je svoje djelo. Kad mu je stražar donio novi popis zahtjeva, on ga je pozvao da isproba njegovo novo oruđe. To je bila vinska bačva, ali magična. Kao i boca, ova bačva se nikada neće isprazniti i uvijek će davati najbolje vino. Naravno da stražar nije mogao sam isprazniti cijelu bačvu pa je pozvao pomoć. Ubrzo je više od pola garnizona pilo vino iz bačve i vino je zaista bilo vrhunsko, a bačva se nije praznila. Ali ono što im Daran nije rekao jest kako je vino bilo izuzetno opojno, a njegov utjecaj se osjetio tek kada zađe sunce. I zaista kako su zadnje zrake sunca prošle, tako su vojnici jedan za drugim počeli padati u duboki san. Dovoljno dubok da Daran pobjegne.
Daran se vratio svojim vilenjacima, iako na rubu snaga, iskusniji nego je ikada bio i zarekao se kako više nikada neće napraviti niti jednu stvar. A kako je imao moć stvarati, tako je imao moć i uništiti ono što je stvorio, pa je napravio veliku i moćnu inkantaciju i poništio sve magične predmete pa su oni postali obični predmeti kao i svaki drugi. To je ujedno izazvalo velike posljedice na bojnim poljima, a rimska vojska razmažena magičnim oružjem je počela gubiti ratove kako su njihova oruža gubila magična svojstva. Ima onih koji smatraju kako je i ovo jedan od razloga propasti Rimskog Carstva. Iako je Daranova čarolija bila moćna, ipak nije uspio svim svojim predmetima oduzeti njihove moći u potpunosti, pa su neki najjednostavniji i najmanji stoljećima odoljevali vremenu i iako bez posebnih moći, nikada nisu propadali.

» Zatvori